Pozdrav raja

Kao sto pise u naslovu, ja sam misljenja da cure i zene ne vole muskarce koji nemaju neki status u zivotu.

Ne mislim, naravno, na babine sinove, lopove, itd, ljude koji se nisu morali truditi i koji su sumnjivi.

Mislim na obicne ljude koji npr, nemaju obrazovanje, nemaju neki dobar posao, nemaju bruku para itd...

Ja npr imam 29 godina, i izgubio sam nadu da cu naci nekoga kvalitetnog za sebe, i zbog toga me izgriza zal i tuga, mladost mi je prosla u depresiji i nistavilu,dok sam ja pokusavao da budem fin i nenametljiv, da bih bio dobar.

I na kraju, cu*a, nit sam sta prosao, nit sam sta postigao, ostvario, radim ko hamal za platu s kojom prezivljavam.

Jbt zivot

NYC, Chicago, Beč, Rim… Bolesno.

Zanima me iz jednog prostog razloga, jedan od protagonista ce biti zena, nije da mi smeta to samo mi je nelogicno. Kako ce neka zena zamjenit trevora, majkla, cj-a, niku big smouka i tako dalje i tako dalje da ne nabrajam i prosto mi to nikako ne odgovara nadam se da neko razumije sta hocu rec. Nije to diskriminacija nikakva vec jednostavno gta serijal je baziran na kriminalu tucama pucnjavama pljackama i nikako mi ne ide to sa zenom .
zanima me vase misljenje

Pozdrav,

imam 27 godina, dolazim iz Slovenije, pa ču možda pogriješiti koju riječ.

Prije 5-mjeseci sam upoznao jednu divnu curu, stariju od mene 3 godine, otišli na dejt, bilo sve super, zaljubio sam se brzo jbg, i tako počeli vezu več poslije par dejtova, sve mi je djelovalo perfektno.

Djevojka je odrasla bez oca, ne zna ga, mama je imala dva muža, oba bila alkoholičara i ostala na kraju sama i brinula se za nju i njenog polubrata.

Bilo mi je malo čudno, jer mi je poslije par dejtova rekla da analizira, i pitala me je jel je želim promjenit, jer sam nešto komentarisao za odječu ili cigare, ne sječam se. I tu sam se nasmejao i rekao da ne, i tu je ona odahnula i rekla kao da sam rekao da, da ne bi nastavili. I to je ono meni bilo smješno.

I tako prvo par mjeseci sve je bilo perfektno, kao da je bio neki san, i rekao sam si evo to je to, ne trebam više tražiti, nikakve drame, sve bilo super, sve je uradila za mene, ja za nju.

I došao je jedan dan gdje smo šetali, bila je nešto čudne volje i rekla da mi mora nešto reči.. i onda mi je ispričala o bivšem partneru kako je bio nasilan prema njoj, zatvarao je kuči, udario je u javnosti pred svima, mučio je, puštala si dlake, da je ne dira, sa njim morala u Rumuniju gdje je morala preko granice prenositi gotovinu, ali da nije kao znala čim se bavi, stavio joj gps, i kad je bila korona, nekako je pobjegla od njega i par mjeseci bojala se izači iz kuče. Znam da je spominjala da joj je kupovao torbice po par hiljada, ali da ona nije to htjela prihvatiti.

Kad sam je upitao, kako ga je upoznala, rekla je da se zbog travme ne sječa. I onda mi još ispriča kako je bila silovana sa 18-godina. Nije imala nikakvog terapevta, sve je prošla kroz to sama, i ja sam mislio ono okej, ja sam normalan, pružit ču joj sve kao normalan čovjek. I onda mi ispriča da je imala drugog, gdje je taj drugi varao, ali ona je svejedno bila s njim, i rekla da razumije muškarce da varaju i da bi ona to oprostila. I raskinula poslije i sa njim, ne znam zbog čega.

Ali tu mi je bilo čudno jer je svako toliko rekla, da analizira neke stvari, kao što joj ne dajem poljubac u javnosti pred djecom i zašto je ne grlim prije spavanja. Ali to je rekla 2x,3x i nije rekla u stilu želim da popričamo o tome, želim da to radiš itd.. i o tim stvarima nismo pričali, jer nisam dobio dojam da joj toliko znači, na brzinu smo več pričali o drugim stvarima. Bilo je samo pitanje i to je to.

Upoznao je sa svojima, ona sa svojima i tako smo poslije otišli na dopust za 10 dana, gdje je bila čudne volje i svaki put kad sam je upitao šta nije okej, rekla da joj fali mama, i ja ono okej vidjet češ je, bili smo se malo zakačili ona htjela negdje, ja negdje ali okej obišli smo sve. Ali svejedno neka čudna atmosfera, legnemo prije spavanja i legne na svoju stranu, i čeka šta ču ja uraditi, bio sam preumoran i ponekad samo zaspao na svojoj strani.

I vratimo se sa dopusta, i skonta neke stvari, i izvine se mi, da to nije okej, i ja ono super zrela je, skontala je i to je to.

I tako eto poslije par mjeseci, zadnju sedmicu vidio sam da nešto nije okej, radila je cjelu vezu na poslu 8 sati i poslije još za svoju firmu. I vidjeo sam kako se je malo povukla, da ima puno posla, vidimo se i ono sve super kaže mi ljubavi, da me voli itd itd.. i ja je zovem u petak jer sam bio poslom zauzet, kako je, i vidim da nije okej, pitam je šta ne valja, šta se dešava i tu dobijem tišinu..

i otišla taj dan na neki rodjendan, gdje je upoznala neki par, i gdje mi je rekla da je upoznala divan par, kako je on sposoban, kako on napravi sve za svoju djevojku itd..

I tako sljedeči dan sve dobro jutro i poruka da je opet analizirala nešto, i onda kako me voli, ali da ona tako ne može više, da je stišče u prsima.

Dobijemo se naveče i onda šok: počne sa argumentima, koje nisam čuo čitavu vezu: da nije sretna, da treba nekog da je pogura, probudi, da je ne grlim, ne ljubim, da kad je pokupim da je ponekad upitam gdje želi iči, ona želi da ima glavu na off, da je princeza, da joj zakopčam haljinu bez da mi kaže, da kako mogu kupovati hlače u Primarku, da ne dajem na sebe, da dajem na druge više itd itd.. tu sam ostao šokiran jer ništa za to nisam znao i mislio da je sve super. Napomenula je još, da su zasmetale situacije kad je bila sa mojom rodbinom, da je kum bilo malo popio pričao joj jednu priču 15 minuta, ja sam tu izmedju ustao jer su bili i drugi da pricamo i ostavio je sa mamom tamo, da ona to nikad ne bi uradila, a ja sam mislio ono okej nista sporno.. sve sam za te stvari prvi put cuo, fakat me je pitala u vezi kuma kad smo sjeli poslije toga u auto, ali meni se cinilo ono, mozes ustati i otici na cigaru, sto moram ja sve misliti za nju

I onda ja kao normalan čovjek poslije dva dana napišem poruku, da popričamo, rekla da nema vremena i ja onda u ponedeljak po ruže, pišem gdje si, nije se htjela dobiti i onda sačekam kod njenih, dam joj ruže i onda izašli popričati, i tu popričamo ja sam reko za neke stvari za koje mi je možda žao, ali iz njenih usta nisi mogao čuti za bilo šta da se kaje, pričali o drugim temama, kako bi ja morao se družiti ambicioznim ljudima itd.. i prije što ode kuči zagrlim je i kaže vidiš da znaš, poljubim je na čelo i to je to.

I onda pisanje po smsu, pitam da se vidimo sljedeči dan, i ona daj mi još malo vremena, daj mi još malo vremena, i nisam mogao čekati 5 dana, jer sam je pitao da izadjemo da idemo u setnju, cestitam joj na lijep nacin rodjendan napisem dan prije toga u kojoj fazi smo, i rekla da me je htjela zvati, ali da u njenoj glavi radi aaa nemoj ga zvati, mislio da ce me bar zvati za rodjendan sljedeci dan i nista.. i tako napisem da ja ne mogu vise cekati, da ako me zeli vidjeti, cuti da mi napise. I ona kao oprosti ako te mučim, ako čekaš, ali ne mogu da nisam iskrena.

Uzeo jos poklon jparfem, da je iznenadim za rodjendan ali na kraju nista, vidjeo sam da nema nista od toga, ja sam poslije objavio da prodajem te stvari, i ona kao rekla kad je to vidjela, da tu nema ljubavi. Onda jos trazio od nje odgovore kako smo do toga dosli u 24 sata, i rekla da u zadnje vrijeme nije bilo perfektno, da ne zna u cemu je problem ali da nije to to..

Ne kontam onda fazu da me nije brisala za instagrama, gledala storije ali poslije je ja obriso, i gledala jos storije, kad je videla selfie kako se smijem, ne gleda vuse

Imao sam vec par veza, ali ovo me je ubilo..

Jučer na relaciji autoput Sarajevo-Zenica pred akšamski vakat se vozim i gledam dosta nekih paljevina po baštama. Dim preuzeo kotline. I to je tako godinama.

Ima li ijedna mjesna zajednica, opština, kanton, entitet ili distrikt da reguliše ovo pitanje?

Šta kaže struka. Ja se sječam prije 15tak i više godina na radiju da su poljoprivredni stručnjaci osuđivali ovu praksu.

Pozdrav svima!

Molim vaš za vaše iskustvo i mišljenje, ne treba mi Chatgpt.

Najviše mi liči na disocijaciju ili neki drugi odmrambeni mehanizam, mada sumnjam i da je riječ o nekom urođenom "poremećaju", autizam? Možda čak psihopatija ili sociopatija(ima dijelova koji ih gotovo pa automatski isključuju ali ja ne znam šta da mislim više).

Naime, sve traume koje sam u životu doživila kada vratim sjećanje i u ranije djetinjstvo, apsolutno nikakva osjećanja nemam prema njima, čak i prisjećanje kako sam se tada osjećala mi govori da u tim momentima nisam ništa osjećala, dešavala mi se jedna druga stvar - kao da postojim prava Ja, svjesna Ja i tjelesna Ja(nije baš klasična odvojenost, znam da sam sve to ja samo na različitim stepenima), prava Ja ne osjeća osjećanja ona je dio koji upravlja avatarom u igrici, dakle objašnjava svjesnom ja šta se događa, bira kako će to svjesni ja obraditi i kakve će tjelesne reakcije imati. Imam osjećaj da sam sve glumila, čak i zabrinutost i strah i tugu, jer moja prava Ja je govorila svjesnoj Ja: "okej, dešava se ovo i ovo, je li ovo strašno? Jeste(bez prisustva straha samo kao stečen osjećaj od drugih šta bi bilo strašno, a šta ne). Ponašaj se kao da si uplašena.", "Trenutno se u tvom životu dešava to i to, je li bi ova situacija trebala da bude tužna? Da(bez osjećaja tuge). Počni da plačeš(tjelesna Ja počinje da plače)."

Sada kao odrasla osoba isto reagujem, najčešće na stresne situacije, ako se dogodi smrt bliske osobe - danima se osjećam kao da sanjam i nemam nikakva osjećanja (većinu odglumim i osjećam se jako loše što glumim ali imam strah od toga da neko ne pomisli da nešto sa mnom nije uredu, jer i ja sam znam da nije), čak šta više godine prođu i meni je i dalje to kao da se smrt nije desila (iako znam da osobe više nema) samo kao da se to desilo u nekom paralelnom svijetu, drugom životu itd.

Jako je čudno jer sam inače empatičana-duboko osjećam tuđe emocije i susjećam se s njima, intenzivno sam osjetljiva na emocionalnu zarazu. Ali me ta odvojenost, gotovo potpuna nemogućnost da osjetim stres, strah i žalost kada treba(a i gotovo nikada potpuno ili bar dovoljno) izložila najgorim situacijama u životu, donošenju loših odluka. Nisam suicidalna, apsolutno ne želim da umrem, to se kosi sa svim mojim moralnim i vrijednostima prema životu, ali ja jednostavno ne procjenjujem situaciju kao potencijalno opasnu ili bespotrebnom izlaganju novoj traumi, jer prvo, osjećam se kao da se to neće desiti meni, jer sam ja izolovana od toga, nego mom svjesnom Ja i tjelesnom Ja, što me čini takvom da svako izlaganje posmatram kao tuđe(ponavljam nisam odvojena od ta druga dva dijela sebe, svjesna sam da sam sve to ja), nije ni da ne mogu procijeniti da je nešto opasno nego mi ta opasnost ništa ne predstavlja, tugu ne osjećam za smrću(osjećam je kada je neko loše u životu, kada se dešava nepravda, kada me neko povrijedi, kada ja nekog povrijedim, kada sam u prisustvu osobe koja je tužna), strah ne znam ni da definišem kakva je emocija(mogu uporediti sa nekim strahovima iz ranog djetinjstva ali su ti strahovi, sjećam se samo dva, u najmanju ruku bili neobični i prošli su), jer imam osjećaj da je nikad nisam istinski osjetila, mogu da opišem adrenalin jer ga osjećam u tjelesnom Ja, ali ne na emotivnom nivou, dakle moje svjesno Ja i pravo Ja registruje promijene u tjelesnom Ja, tj u tijelu(koje su, pa mogu slobodno reći rijetke) i to je sve.

Također sama činjenica da ne govorim nikome kada donosem lošu ili opasnu odluku mi potvrđuje da sam svjesna šta je loše i potencijalno opasno, ali instinkt za preživljavanje kao da nemam.

Da li ovaj čovjek živi u paralelnom univerzumu?

Imam 17 godina i sa socijalnom anksioznoscu se borim negdje od svoje 15. godine. Najgori dio mi je sto se sve to odrazava i fizicki,svako jutro pred skolu, ili opcenito kad trebam ici negdje gdje znam da ce biti ljudi,dobijem jake mucnine i bas me boli stomak.

Nije uopste stvar u tome da me previse briga sta drugi misle o meni,svjesno znam da me boli briga. Ali moj mozak u pozadini sam od sebe pretjerano razmislja i unaprijed analizira sve moguce scenarije i sta bi ko mogao pomisliti.

​I onda me najvise muči sto nakon sveg tog razmisljanja unaprijed,kad zapravo dodje momenat da moram pricati sa nekim novim, ja bukvalno zaboravim pricati.Samo zablokiram, mozak mi stane i ne znam sta da kazem.

Kako se borite sa ovom mucninom i bolom u stomaku?

Sta vam pomaze kad zablokirate u razgovoru sa novim ljudima?

Imam belaj i problem veliki s pretjeranim razmisljanjem, aneksioznoscu i depresijom. Igrom slucaja zadnijih godina od raznih desavanja mi je postalo uzasno tesko za zivjeti sam sa sobom.

Imam osjecaj da ne mogu pobjeci od misli i od sebe. Konstantna briga, razmisljanje, premotavanje filmova i scenarija u glavi. Sekiram se za sve, nisam dobar psihicki nikako. Najvise je to trenutno zbog prekinute veze od 3 godine. To mi je bila prva prava dugocekana ljubav. Dao sam se sav za tu vezu, al ostao sam sad u 29oj psihicki slomljen.

Kako da prestanem razmisljat o svemu, o problemima 24/7 se sikram, sjeban sam u zivot nekako, radim od kuce pa sam jos vise prikovan za sebe samog. Ne mogu ni posao da promjenim jer nemam srece. Ne znam kako dalje, kamo i sta. Kako da vratim starog sebe. Odakle da pocnem, davim se i ne mogu isplivat nikako iz svoje vlastite glave i misli. Sam zivim i nemam s kim ni popricat malo da zaboravim na probleme.

Najvise mi treba pomoc kako da se oslobodim konstantnog razmisljanja o problemima i napada panike, kako da ugasim misli i da razmisljam pozitivnije.

Planiram graditi kuću u BiH, dobio sam građevinsku dozvolu, ali bih angažovao majstore „na crno“, bez registrovane firme. Kuća bi se radila po projektu.

Zanimaju me iskustva ljudi koji su tako gradili: kako ste prijavili početak radova, jeste li angažovali nadzornog inženjera i jeste li poslije uspjeli dobiti upotrebnu dozvolu?

Šta su vam tražili od dokumentacije i gdje je najviše zapinjalo?